Predstavnici Zagreb Pridea podnose ostavku na sudjelovanje u radnim skupinama iz naslova te se ovom izjavom izričito ograđujemo od sadržaja Akcijskih planova, načina njihova donošenja i svih zaključaka Radne skupine. Ostavka se podnosi zbog sustavnog neispunjavanja obveza i zanemarivanja prioriteta jasno utvrđenih u Nacionalnom planu zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje do 2027. godine.
Naše sudjelovanje u Radnoj skupini temeljilo se na dobroj vjeri da Vlada Republike Hrvatske Akcijski plan suzbijanja diskriminacije i Akcijski plana zaštite i promicanja ljudskih prava namjerava koristiti kao provedbene instrumente Nacionalnih planova. Tijekom rada Radne skupine, kroz odbijanje konkretnih i provedivih prijedloga mjera utemeljenih u samim Nacionalnim planovima, postalo je jasno da se akcijski planovi razvijaju kao administrativni filter koji sprječava, a ne omogućuje, stvarnu provedbu strateških ciljeva suzbijanja diskriminacije u Republici Hrvatskoj.
Nacionalni plan suzbijanja diskriminacije izričito utvrđuje kao razvojnu potrebu i srednjoročni prioritet “sustavno suzbijanje diskriminacije, posebice za češće diskriminirane skupine i u određenim područjima života”. U dokumentu se dodatno pojašnjava da se izraz “češće diskriminirane skupine” odnosi na skupine koje, prema objedinjenim podacima pučke pravobraniteljice i posebnih pravobraniteljica, učestalo doživljavaju diskriminaciju. Time je LGBTIQ zajednica izrijekom obuhvaćena krugom skupina kojima se politike suzbijanja diskriminacije moraju prioritetno usmjeriti. Ovakva formulacija ne dopušta selektivnu ni simboličku primjenu, već jasno obvezuje donositelje i provoditelje javnih politika da upravo tim skupinama daju prednost u osmišljavanju i provedbi mjera.
Zagreb Pride je za Akcijski plan suzbijanja diskriminacije za naredno razdoblje predložio dvije mjere koje su bile izravno utemeljene u Nacionalnom planu. Prva mjera odnosila se na provedbu istraživanja o jednakosti i iskustvima diskriminacije LGBTIQ osoba, s ciljem uspostave pouzdane baze podataka kao preduvjeta za razvoj politika utemeljenih na dokazima. Namjera nam je bila da Vlada Republike Hrvatske, po uzoru na brojne druge države članice Europske unije, u suradnji sa znanstvenom zajednicom te stručnjacima i stručnjakinjama iz organizacija civilnog društva, preuzme odgovornost za sustavno prikupljanje podataka o položaju i potrebama LGBTIQ zajednice. Time bi se osiguralo da sve buduće mjere suzbijanja diskriminacije budu utemeljene na dokazima i stvarnim iskustvima LGBTIQ osoba. Takva istraživanja Zagreb Pride provodi periodično već više od deset godina, npr. Brutalna stvarnost, zbog čega smo smatrali da je došlo vrijeme da takve aktivnosti, u skladu s Nacionalnim planom, preuzmu i tijela javne vlasti.
Druga predložena mjera odnosila se na sprječavanje diskriminacije na tržištu stanovanja kroz uklanjanje diskriminatornih oglasa za najam stanova s digitalnih platformi, čime se izravno adresira jedno od područja života koje Nacionalni plan izričito prepoznaje kao rizično u pogledu diskriminacije. Smatramo da se tijela javne vlasti moraju sustavno baviti socioekonomskim aspektima kršenja ljudskih prava, osobito u područjima u kojima se diskriminacija odvija kroz svakodnevne tržišne prakse. Pitanje stanovanja prepoznali smo kao prioritetno područje u kojem se u praksi učestalo krši Zakon o suzbijanju diskriminacije, osobito kroz oglase i postupke kojima se unaprijed isključuju pojedine skupine potencijalnih najmoprimaca. Isto je prepoznala i pučka pravobraniteljica. Predložena mjera bila je osmišljena tako da ima neposredan i mjerljiv učinak ne samo za LGBTIQ zajednicu, već i za druge skupine koje se suočavaju s diskriminacijom i šikaniranjem na tržištu najma stanova, gdje privatni akteri pogrešno polaze od pretpostavke da tržišna ponuda usluga dopušta diskriminaciju krajnjih korisnika i korisnica.
Obje predložene mjere su odbijene. Odbijanje prve mjere obrazloženo je postojanjem općeg otvorenog poziva za male projekte organizacija civilnog društva, s ograničenim financijskim iznosima i fokusom na edukativne i informativne aktivnosti. Takvo obrazloženje predstavlja sužavanje obveza preuzetih Nacionalnim planom te zamjenu sustavne mjere prikupljanja podataka fragmentiranim, vremenski ograničenim i metodološki nedostatnim projektnim aktivnostima. Cilj naše mjere bio je upravo suprotan. Predložili smo da sustavno prikupljanje podataka o položaju i potrebama LGBTIQ zajednice provode tijela javne vlasti, u suradnji s akademskom zajednicom i organizacijama civilnog društva, kako bi se osigurala institucionalna odgovornost za provedbu preporuka koje iz takvih istraživanja proizlaze. Prebacivanje prioriteta vezanih uz „češće diskriminirane skupine“ na natječaje za male projekte pokazuje da Vlada Republike Hrvatske izbjegava preuzeti odgovornost za proizvodnju znanja koje bi je obvezivalo na stvarno suzbijanje diskriminacije LGBTIQ osoba.
Druga predložena mjera odbijena je uz obrazloženje da digitalne platforme za oglašavanje najma stanova nisu elektronički mediji te da Agencija za elektroničke medije (AEM) nema nadležnost nad njima. Ovakvo obrazloženje ne može biti razlog za odbijanje mjere u cjelini, jer su mogli ispraviti pogrešku i navesti ispravnog regulatora: Hrvatsku regulatornu agenciju za mrežne djelatnosti. Nadalje, odbijanje mjere uz dodatno obrazloženje da se radi o „pitanju provedbe zakona“, bez ikakvog pokušaja razvoja regulatornog ili institucionalnog odgovora, predstavlja prebacivanje odgovornosti s tijela javne vlasti i digitalnih platformi na pojedinačne diskriminirane osobe da se u sudskom sporu same bore protiv diskriminacije u području najma stanova, što najviše pogoduje rentijerima koji krše zakon.
Ova dva odbijanja ne predstavljaju izolirane slučajeve, već su u skladu s obrascem rada radnih skupina Vlade RH. Planirane aktivnosti u iduće dvije godine pokazuje da se prioriteti Nacionalnog plana sustavno prevode u administrativno najmanje zahtjevne mjere, poput edukacija, e-učenja, izrade priručnika, koordinativnih sastanaka, savjetodavnih skupina i razmjene podataka, dok se mjere koje bi zahtijevale regulatornu intervenciju, međuresornu koordinaciju, razvoj novih alata ili stvarni institucionalni angažman u područjima u kojima se diskriminacija pojavljuje odbijaju. Umjesto provedbenih mjera koje bi imale izravan učinak na položaj „češće diskriminiranih skupina“, novi Akcijski plan se oslanja na već postojeće minimalne instrumente, bez jasnih mehanizama odgovornosti ili promjene praksi. Takav pristup ne odgovara ni tekstu ni svrsi Nacionalnog plana, koji zahtijeva ciljana, mjerljiva i provediva djelovanja upravo u područjima života u kojima formalna zabrana diskriminacije očito nije dovoljna.
Dodatno zabrinjava činjenica da u nacrtu Akcijskog plana suzbijanja diskriminacije za razdoblje 2026.–2027. prava i položaj LGBTIQ osoba ne zauzimaju nijedno konkretno mjesto. LGBTIQ zajednica pojavljuje se isključivo unutar općih, horizontalnih mjera edukacije i informiranja, bez ijedne ciljane mjere usmjerene na suzbijanje diskriminacije u nekom od područja života. Takav pristup svodi specifične oblike diskriminacije na apstraktni univerzalizam i briše razliku između skupina koje Nacionalni plan izrijekom prepoznaje kao „češće diskriminirane“ i opće populacije. Izostanak bilo kakve konkretne, provedbene mjere za LGBTIQ zajednicu potvrđuje da Vlada RH krši vlastite obveze koje preuzela donošenjem Nacionalnog plana.
Zbog svega navedenog, smatramo da daljnje sudjelovanje u radu Radne skupine ne bi bilo odgovorno ni prema zajednicama koje zastupamo ni prema obvezama koje proizlaze iz Nacionalnog plana. Ne možemo sudjelovati u procesu niti dati podršku dokumentima koji zaštitu od diskriminacije svode na formalnu razinu, uz istodobna nastojanja da se provedbene obveze svedu na najmanju moguću mjeru.
Ova ostavka čin je naše odgovornosti prema ljudskim pravima kao ustavnoj i međunarodnoj obvezi koju je Vlada RH ima dužnost štititi i provoditi. Istodobno, ova javna ostavka upućena je i nekim budućim vladama, njihovim nadležnim tijelima i državnim službenicama i službenicima koji će ih voditi, kao poziv da preispitaju način na koji su se do sada nacionalne politike ljudskih prava tumačile, razvijale i primjenjivale. Vjerujemo da nacionalne politike ljudskih prava mogu postati stvarni instrument zaštite ustavnih prava i vrednota, a ne način da ih se ograniči ili reducira.
