Zakonom o životnom partnerstvu, životni partneri ili partnerice i neformalni životni partneri ili partnerice imaju jednaka osobna, statusna, imovinska, mirovinska, zdravstvena, socijalna, porezna, radna, stambena, nasljedna, obiteljska, kaznena, procesna i druga prava i obveze kao bračni i izvanbračni drugovi u Republici Hrvatskoj.
Životni partneri ili partnerice i neformalni životni partneri ili partnerice koji u praksi sudjeluju u odgoju i skrbi o djeci i koji jesu de facto roditelji i njima se smatraju, ali čije roditeljstvo nije priznato važećim zakonom, nemaju jednak pravni status ni jednaka prava i obveze prema toj djeci. U tome su diskriminirani, kao i njihova djeca u odnosu na djecu u bračnim i izvanbračnim zajednicama.
Odnos prema djeci u duginim obiteljima uređuje se posebnim institutima Zakona o životnom partnerstvu i Obiteljskog zakona. To uključuje povjeravanje svih ili pojedinih sadržaja roditeljske skrbi ili privremeno povjeravanje skrbi životnom partneru ili partnerici, odnosno neformalnom životnom partneru ili partnerici, na isti način na koji to bračni ili izvanbračni drugovi mogu povjeriti trećoj osobi koja o djetetu svakodnevno brine.
U nastavku slijede sva prava koja životni partneri ili partnerice te neformalni životni partneri ili partnerice u Republici Hrvatskoj ostvaruju prema važećim zakonskim propisima.
Životni partneri ili partnerice mogu odlučiti hoće li prilikom sklapanja životnog partnerstva zadržati svoje prezime, uzeti zajedničko prezime ili dodati prezime partnera ili partnerice uz vlastito.
Životni partneri ili partnerice i neformalni životni partneri ili partnerice imaju jednaku zaštitu od nasilja u obitelji kao i bračni drugovi te sva prava i protokole o postupanju koja se na njih odnosi. Dodatno je zabranjen oblik diskriminacije, izravne i neizravne, na temelju životnog partnerstva, seksualne orijentacije i rodnog identiteta.
Zakonski okvir roditeljstva propisanima Obiteljskim zakonom u Republici Hrvatskoj i dalje se temelji se na konceptu biološkog majčinstva (čl. 58) i očinstva koje se pretpostavlja za supruga majke (čl. 61.), priznaje dobrovoljno (čl. 62.-69.) ili utvrđuje sudskom odlukom (čl. 70.-73.), uglavnom na temelju braka s majkom ili biološke veze s djetetom.
Obiteljski zakon i Zakon o državnim maticama i pripadajući pravilnik poznaju isključivo rodne pojmove majke i oca, što znači da ne prepoznaje mogućnost da dijete ima dva roditelja istog spola. Zbog toga se životna i neformalna životna partnerstva s djecom te ona koja planiraju roditeljstvo (dugine obitelji) suočavaju s ozbiljnim pravnim ograničenjima.
U praksi zakonski odnos prema djeci dugine obitelji mogu urediti se posebnim institutima: roditeljskom skrbi i partnerskom skrbi. Ova dva instituta trenutno su jedini pravni načini putem kojih dugine obitelji u Hrvatskoj mogu urediti odnos između djece i oba partnera.
RODITELJSKA SKRB
Ako dijete ima oba zakonska roditelja, životni ili neformalni životni partner ili partnerica mogu sudjelovati u roditeljskoj skrbi uz njihov pristanak, u skladu s odredbama zakona.
Zakonom o životnom partnerstvu (čl. 40 i 41) i Obiteljskim zakonom (čl. 102, a u nekim slučajevima može se primijeniti i čl. 110. st. 4) propisano je da zakonski roditelji mogu privremeno povjeriti svakodnevnu skrb ili pojedine odluke o djetetu životnom partneru ili partnerici, odnosno neformalnom životnom partneru ili partnerici roditelja djeteta koja o djetetu svakodnevno brine.
Sadržaj roditeljske skrbi obuhvaća brigu o zdravlju, sigurnosti, odgoju, obrazovanju i emocionalnom razvoju djeteta te zastupanje djeteta u svakodnevnim životnim i imovinskim pitanjima.
Povjeravanje može biti djelomično ili u cijelosti, privremeno ili trajnije, do opoziva izjave roditelja ili punoljetnosti djeteta.
Ako se sadržaji roditeljske skrbi povjeravaju na razdoblje dulje od 30 dana, izjava zakonskih roditelja mora biti ovjerena kod javnog bilježnika.
Za povjeravanje roditeljske skrbi potrebna je suglasnost oba zakonska roditelja, osim ako zakonski roditelj koji daje izjavu sam ostvaruje roditeljsku skrb.
Dogovori o trajanju i sadržaju roditeljske skrbi mogu se postići među zakonskim roditeljima i životnim ili neformalnim životnim partnerima i partnericama i putem obiteljske medijacije. Ona se može provesti u privatnoj praksi ovlaštenih medijatora ili pri obiteljskom centru u sklopu nadležnog centra za socijalnu skrb. Postignuti dogovor može se ovjeriti kod javnog bilježnika.
Zagreb Pride je 2014. godine održao prvu edukaciju za obiteljske medijatore o životnim partnerstvima, pa se osobe koje žele izravnu preporuku za medijatora u privatnoj praksi mogu izravno javiti nama.
PARTNERSKA SKRB
Partnerska skrb je pravni institut kojim životni partner ili partnerica koji nisu zakonski roditelj djeteta mogu steći prava i obveze trajne roditeljske skrbi prema djetetu čiji je zakonski roditelj njihov životni partner ili partnerica.
Odredbe o partnerskoj skrbi primjenjuju se i na neformalna životna partnerstva.
Ovim institutom rješavaju se isključivo životne situacije u kojima dijete ima samo jednog zakonskog roditelja, kada, primjerice drugi roditelj nije poznat, lišen je roditeljske skrbi zbog zlostavljanja djeteta ili je preminuo. Partnerska skrb može se zatražiti i kada je dijete rođeno uz medicinski pomognutu oplodnju ili samostalnom oplodnjom (izvan medicinskih ustanova).
U takvim slučajevima životni partner ili partnerica zakonskog roditelja može pred općinskim sudom, prema mjestu prebivališta djeteta, podnijeti prijedlog za dodjelu statusa partnera-skrbnika ili partnerice-skrbnice.
Sud odlučuje u izvanparničnom postupku, uz suglasnost zakonskog roditelja koji ostvaruje roditeljsku skrb, te može zatražiti mišljenje nadležnog centra za socijalnu skrb prije donošenja odluke. Postupak je po svojoj naravi sličan postupku posvojenja jer dovodi do trajne roditeljske skrbi i pravnog odnosa između djeteta i partnera-skrbnika.
Status partnerske skrbi upisuje se u rodni list djeteta kao bilješka, a ne u rubriku koja se odnosi na roditelje („majka“ i „otac“).
Po sili zakona partner-skrbnik ili partnerica-skrbnica izjednačeni su s roditeljem u pravima i obvezama roditeljske skrbi prema djetetu i njegovim potomcima, kao i u pravima djeteta prema partneru-skrbniku odnosno partnerici-skrbnici. Između njih se zasniva trajni pravni odnos jednak onome koji postoji između roditelja i djece, što uključuje međusobno pravo nasljeđivanja, uzdržavanja i druga prava i dužnosti koja proizlaze iz roditeljske skrbi.
Ovaj odnos između partnera-skrbnika odnosno partnerice-skrbnice i djeteta ne prestaje raskidom životnog partnerstva, ali se može raskinuti sudskom odlukom na zahtjev partnera-skrbnika, zakonskog roditelja ili djeteta, ako je to u najboljem interesu djeteta.
Djeca nad kojom je zasnovana partnerska skrb izjednačena su s djecom partnera-skrbnika ili partnerice-skrbnice.
Ovaj odnos ne stvara srodstvo između djeteta i rodbine partnera-skrbnika ili partnerice-skrbnice, već samo između partnera-skrbnika ili partnerice-skrbnice i djeteta te svih potomaka djeteta. Dijete, primjerice, nema nasljedna prava prema baki, djedu ili drugim članovima obitelji partnera-skrbnika, odnosno partnerice-skrbnice. Takva se prava mogu urediti oporučno, ako članovi obitelji partnerice-skrbnice odnosno partnera-skrbnika djetetu žele ostaviti imovinu voljom izraženom u oporuci.
Imovina stečena tijekom trajanja životnog partnerstva smatra se zajedničkom, a životni i neformalni životni partneri međusobno se uzdržavaju ako jedan od njih nema dovoljno sredstava za život, uključujući i tijekom partnerstva te, u određenim slučajevima, do jedne godine nakon njegova prestanka.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica ima pravo na zdravstveno osiguranje preko partnera ili partnerice, kao što ima i pravo koristiti bolovanje radi njege bolesnog partnera ili partnerice te ostvarivati pravo na obiteljsku mirovinu u slučaju smrti partnera ili partnerice.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica ima pravo nasljeđivanja pod istim uvjetima kao bračni ili izvanbračni drug. To znači da javni bilježnik mora, sve do eventualnog spora, u ostavinskom postupku životno ili neformalno životno partnerstvo tretirati jednako kao brak ili izvanbračnu zajednicu. U slučaju spora o postojanju partnerstva ili pravu na nasljeđivanje, bilježnik prekida postupak i predmet upućuje sudu na odlučivanje.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica izjednačeni su s bračnim i izvanbračnim drugovima u poreznim olakšicama i statusu uzdržavanog člana obitelji, što uključuje pravo na zajedničko prijavljivanje dohotka, priznavanje uzdržavanja partnera te druga porezna prava koja proizlaze iz obiteljskog statusa.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica ima pravo zadržati stan u kojem su partneri ili partnerice živjele ako je bio najmoprimac preminuli partner ili partnerica, te nastaviti koristiti taj stan pod istim uvjetima kao i bračni i izvanbračni drug.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica ima pravo na posjete u bolnicama partneru ili partnerici, pravo na informacije o zdravstvenom stanju partnera ili partnerice te pravo odlučivanja o liječenju u hitnim slučajevima.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica ima pravo biti obaviještena o postupcima koji se tiču zajedničkog života i imovine te sudjelovati u donošenju odluka koje utječu na obitelj.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica ima pravo posjećivati pritvorenog ili osuđenog partnera ili partnericu, uskratiti svjedočenje protiv partnera ili partnerice i koristiti druga prava koja pripadaju bračnim i izvanbračnim drugovima.
Zabranjena je diskriminacija zbog statusa životnog ili neformalnog životnog partnerstva u zapošljavanju, uvjetima rada i pristupu tržištu rada. Prava koja imaju bračni i izvanbračni drugovi, poput dopusta i naknade plaće zbog njege oboljelog partnera, pripadaju životnim i neformalnim životnim partnerima ili partnericama. Dodatno, životnim partnerima ili partnericama jamči se i pravo na dopust radi sklapanja životnog partnerstva, jednako kao bračnim drugovima pri sklapanju braka.
Zabranjena je diskriminacija u pristupu svim javnim i tržišnim uslugama.
To uključuje privatno osiguranje, najam stana, hotelskog smještaja, sobe za odmor kao i npr. usluga cateringa za proslavu 50. godišnjice sklapanja partnerstva.
Kod najma stana od privatne osobe životni partner ili partnerica te neformalni životni partner ili partnerica ne smije izgubiti dom samo zato što nije naveden ili navedena u ugovoru, a slučaju smrti ili privremenog odlaska najmoprimca prava i obveze prelaze na životnog ili neformalnog partnera ili partnericu.
Životni partneri ili partnerice i neformalni životni partneri ili partnerice imaju ista prava i obveze kao bračni i izvanbračni drugovi u svim postupcima koji se provode pred centrima za socijalnu skrb. To uključuje pristup socijalnim uslugama i naknadama koje ovise o obiteljskom statusu, sudjelovanje u savjetodavnim i roditeljskim postupcima, pravo na obiteljski smještaj, pomoć i njegu te zaštitu od nasilja u obitelji. Partnerica-skrbnica ili partner-skrbnik ima ista prava i obveze kao roditelj u postupcima koji se tiču djeteta.
Nakon sklapanja životnog partnerstva, životni partner ili partnerica koji nije državljanin Republike Hrvatske može zatražiti privremeni boravak radi spajanja obitelji, što omogućuje zajednički život u Hrvatskoj. Nakon pet godina neprekidnog zakonitog boravka, životni partner ili partnerica može zatražiti stalni boravak pod uvjetima propisanim Zakonom o strancima.
Životni partner ili partnerica hrvatskog državljanina može steći državljanstvo pod istim uvjetima kao bračni drug, nakon što stekne stalni boravak u Republici Hrvatskoj.
U skladu s nacionalnim propisima, u državi članici EU ili EGP-a imaju pristup pravima koja proizlaze iz njihova zakonitog boravka u toj državi.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica ima status člana obitelji tražitelja odnosno tražiteljice azila, azilanta odnosno azilantkinje te osobe pod supsidijarnom zaštitom, pod istim uvjetima kao bračni ili izvanbračni drug.
To u praksi znači pravo na spajanje obitelji, dozvola boravka te pristup radu, obrazovanju i socijalnim pravima koja iz tog statusa proizlaze.
Poštivanje statusa i zaštite neformalnih životnih partnerstava izbjeglica posebno je važno jer u pravilu istospolni parovi iz nesigurnih zemalja podrijetla, za razliku od parova različitog upisanog spola, ne mogu sklopiti zajednicu obiteljskog života osoba istog upisanog spola. Mogu biti i progonjeni zbog spolne orijentacije ili rodnog identiteta. Zbog svega navedenog moraju imati jednak pristup međunarodnoj zaštiti kao i bračni, izvanbračni parovi i, generalno, strejt ljudi.
Životni partner ili partnerica i neformalni životni partner ili partnerica ima isti položaj kao bračni ili izvanbračni drug zatvorenika ili zatvorenice.
To u praksi znači pravo na posjete, dopisivanje, telefonske kontakte, obavijesti i druge obiteljske pogodnosti u mjeri i pod uvjetima koje propisuju pravila izvršavanja kazne.
UDOMITELJSTVO
Zakon o udomiteljstvu ne spominje životna ni neformalna životna partnerstva, a Zakon o životnom partnerstvu ne navodi udomiteljstvo kao područje u kojem ta partnerstva imaju jednak pristup. Međutim, Zakon o životnom partnerstvu (čl. 64. i 65.) priznaje životnim i neformalnim životnim partnerstvima iste učinke koji su priznati izvanbračnoj zajednici u posebnim propisima kojima se uređuje sustav socijalne skrbi.
Ustavni sud je u odluci U-I-144/2019 i dr. utvrdio da je Zakon o udomiteljstvu ustavan i nije ga stavio izvan snage, ali je naveo da može proizvoditi diskriminatorne učinke.
Ustavni sud je naložio da su sudovi i druga tijela dužni zakonske odredbe tumačiti i primjenjivati na način koji će svima pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja. Uključujući da potencijalni udomitelji ili udomiteljice budu u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu. Posljedica ove odluke je da je nekoliko životnih partnerstava dobilo odobrenje za udomiteljstvo.
Prema ocjeni Ustavnog suda, ograničenja koja se odnose na pristup postupku udomljavanja, a temelje se isključivo na obliku obiteljske zajednice s obzirom na spolnu orijentaciju nisu nužna u demokratskom društvu, diskriminatorna su, ustavno neprihvatljiva i nerazmjerna u odnosu na svrhu propisanih ograničenja.
Ovakva praksa Ustavnog suda može se pozivati u drugim predmetima koji se tiču jednakog pristupa pravima za osobe u životnim partnerstvima, osobito kod tumačenja načela jednakosti i zabrane diskriminacije iz Ustava Republike Hrvatske.
MEDICINSKI POTPOMOGNUTA OPLODNJA
Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji omogućuje pristup postupcima medicinski pomognute oplodnje (MPO) ženama koje su u braku ili izvanbračnoj zajednici te ženama koje nisu u braku, izvanbračnoj ili „istospolnoj zajednici“ (čl. 10. i 11.). Ovakvo zakonsko rješenje izravno isključuje žene koje žive u životnim ili neformalnim životnim partnerstvima iz pristupa MPO-u. Zakon također isključuje osobe sposobne za trudnoću kojima je zakonski spol muški iz pristupa postupcima MPO-a.
S druge strane, Zakon o životnom partnerstvu (čl. 68) propisuje da životno partnerstvo ima ista prava i obveze kao bračna zajednica u pogledu svih prava, obveza i povlastica koje se odnose na obvezno zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu te zabranjuje svako nepovoljnije postupanje prema životnim partnerstvima.
Budući da je MPO dio sustava zdravstvene zaštite, isključivanje životnih partnera iz tog postupka predstavlja povoljnije postupanje prema bračnim zajednicama, što je izričito zabranjeno te bi moglo biti predmet upravnog spora i put prema Ustavnom sudu.
U praksi, žene i osobe sposobne za trudnoću u neformalnim životnim partnerstvima koje žele pristupiti MPO-u mogu se prijaviti kao žene slobodnog bračnog stanja kako bi izbjegle moguću diskriminaciju ili uskraćivanje postupka. Mogu se pozvati i na članak 68. Zakona o životnom partnerstvu, koji nalaže da se svi propisi o zdravstvenoj zaštiti moraju tumačiti tako da ne diskriminiraju životna partnerstva u odnosu na bračne zajednice.
U odluci U-I-144/2019 i dr., koja se odnosila na pristup udomiteljstvu, Ustavni sud je utvrdio da su tijela javne vlasti dužna tumačiti i primjenjivati zakone u skladu s ustavnim načelima jednakosti i zabrane diskriminacije te svim osobama, pod jednakim uvjetima, omogućiti pristup javnim uslugama, uključujući osobe u životnim i neformalnim životnim partnerstvima.
Načelo jednakosti iz te odluke može se analogno primijeniti i na MPO, jer različito postupanje prema životnim i neformalnim životnim partnerstvima u odnosu na brak i izvanbračnu zajednicu nije objektivno, legitimno ni razmjerno svrsi zakona.
Nije nam poznato da je ijedna žena u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu do sada pokrenula upravni ili sudski postupak zbog uskraćivanja prava na MPO kako bi se potvrdila primjena načela jednakosti i zabrane diskriminacije na ovo područje.
Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji potrebno je izmijeniti i uskladiti sa Zakonom o životnom partnerstvu kako bi se otklonile sve nedoumice i osiguralo puno poštovanje načela jednakosti te omogućio pristup MPO-u svim ženama i osobama sposobnima za trudnoću.
POSVOJENJE DJETETA
Životna partnerstva i neformalna životna partnerstva trenutno nemaju zakonske osnove za zajedničko ni jednoroditeljsko posvojenje.
Obiteljski zakon ne prepoznaje životna ni neformalna životna partnerstva kao subjekte koji mogu posvojiti dijete. Pravo na posvojenje propisano je isključivo za bračne i izvanbračne drugove te pojedince koji nisu u braku ili izvanbračnoj zajednici (čl. 186.–191.).
Zakon o životnom partnerstvu ne sadrži odredbu koja bi osigurala jednako postupanje u području posvojenja, iako izjednačava životna partnerstva s izvanbračnim zajednicama u brojnim drugim područjima, uključujući udomiteljstvo kao dio sustava socijalne skrbi i medicinski pomognutu oplodnju (MPO) kao dio sustava zdravstvene zaštite.
Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (Vallianatos i drugi protiv Grčke, Oliari i drugi protiv Italije; Pajić protiv Hrvatske, Taddeucci i McCall protiv Italije, Buhuceanu i drugi protiv Rumunjske, Fedotova i drugi protiv Rusije), sva prava koja pripadaju izvanbračnim drugovima moraju pripasti i životnim partnerstvima te neformalnim životnim partnerstvima.
Budući da izvanbračna zajednica ima pravo na posvojenje, to pravo bi, prema tim standardima, trebala imati i životna partnerstva. Prema našim saznanjima, do sada nije pokrenut postupak pred Ustavnim sudom ni pred Europskim sudom za ljudska prava koji bi se odnosio na ovo pitanje.
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Usž-2402/21-4 potvrdio je da životni partneri imaju pravo biti razmatrani u postupku upisa u registar posvojitelja. Tijela javne vlasti, u ovom slučaju centar za socijalnu skrb, ne smiju odbiti njihov zahtjev samo zbog oblika obiteljske zajednice. Sud je u toj odluci primijenio načela jednakosti i zabrane diskriminacije iz članka 14. Ustava Republike Hrvatske te članka 14. Europske konvencije o ljudskim pravima, u vezi s pravom na poštovanje obiteljskog života iz članka 8. Konvencije.
Izvještavajući o toj presudi, brojni domaći i međunarodni mediji te pojedine organizacije, uključujući ILGA-Europe, netočno su naveli da su istospolni parovi u Hrvatskoj dobili pravo na posvojenje. Presuda zapravo obvezuje tijela da omoguće pristup postupku procjene, odnosno upis u registar posvojitelja. Ne stvara zakonsku osnovu za donošenje odluke o posvojenju jer skup odredbi Obiteljskog zakona koji određuje tko ima pravo posvojiti dijete ostaje nepromijenjen. Općinski sudovi, nadležni za donošenje odluka o posvojenju, ne mogu primijeniti pravo koje nije propisano zakonom.
Pristup posvojenju može se osigurati isključivo odlukom Hrvatskog sabora kroz promjenu zakona. Potrebno je izmijeniti Obiteljski zakon i uskladiti ga s načelima jednakosti i zabrane diskriminacije iz Ustava Republike Hrvatske (čl. 3. i 14.) te Europske konvencije o ljudskim pravima (čl. 8. i 14.).
