Puna usta ponosa

 

Mi – trans, interspolne, nebinarne, rodno varijantne, aseksualne, aromantične, panseksualne, biseksualne i kvir osobe, lezbijke i gejevi – dvadeset i četvrti put zaredom ponosno koračamo ulicama i trgovima našega grada jer ponos nije prolazan osjećaj. Naš ponos je svakodnevan, on je hrabar, on je politička praksa i stalna borba.

Onima kojima smeta naš ponos poručujemo da mi znamo što znači otpor kao što znamo što znači ljubav. Mi smo se borile_i i još se borimo za svoja prava i nikome nećemo dopustiti da nam ih oduzme.

Od prvog prajda pa sve do danas slobodu  smo izgradile_i korak po korak – boreći se protiv sistemske represije, šutnje, brisanja naših identiteta iz javnosti i protiv kvirfobije. Podsjećamo one koji se protive našim pravima i ponosu: nijedno od prava koje danas imamo nije nam darovano. I nećemo stati dok svi mi ne budemo tretirane_i kao potpuno jednake_i unutar Ustava, zakona, pravilnika i društva.

Ove godine svjedočimo oštrom rastu transfobne i homofobne retorike i baš zato ne stajemo s našim prajdovima.

Oni koji su gladni moći svoju štetnu agendu skrivaju izmišljenim “ideološkim ratom” protiv najranjivijih skupina, uključujući i nas. Naša zajednica je prva na udaru. Globalni pritisci na naša prava svakoga dana rastu: u Budimpešti je zabranjena Povorka ponosa, u SAD-u su LGBTIQ prava, a posebno prava trans osoba, pod sve većim napadima. U Hrvatskoj političari, mnoge javne osobe i neki mediji kontinuirano šire transfobnu i homofobnu retoriku i pokušavaju osporiti naše postojanje.

U Hrvatskoj trans osobe još uvijek moraju prolaziti kroz dug i retraumatizirajući proces kako bi mogle promijeniti oznaku spola u dokumentima. Još uvijek je izbor ograničen na oznake M i Ž, bez mogućnosti samoidentifikacije roda.

Interspolne osobe nisu izrijekom zaštićene niti jednim zakonom.

Gej muškarcima nije dopušteno donirati krv, što je prevladana javnozdravstvena praksa koju je veliki broj država Europske unije ostavio iza sebe.

Lezbijskim parovima zdravstveno osiguranje ne pokriva postupak medicinski pomognute oplodnje.

Ovo su samo neki od razloga zašto nam je Prajd uvijek potreban.

I zato nismo tihe_i. Zato su naša usta puna ponosa.

Ponosno govorimo o našim uspjesima: o rastućem broju kvir događaja i dreg kolektiva, sve većem broju prajdova u hrvatskim gradovima – u Zagrebu, Splitu, Puli i Karlovcu – za koji smo se izborile_i svojim neprestanim zalaganjem.

Ponosno govorimo o osobnoj hrabrosti. Marko Bošnjak je, usprkos homofobnim napadima, bio ponosan na svoj identitet, odbio ga je skrivati i podilaziti homofobnim izjavama.

Ponosno govorimo o pravdi. Nakon cijelog jednog desetljeća, Mario Lemešić napokon je dočekao pravdu! Nakon što je škola u kojoj radi iz nepoznatog i zlonamjernog izvora doznala da je HIV-pozitivan, Mario je na svojoj koži doživio što znače predrasude, neznanje i zadrtost. Ustavni sud je sada konačno nedvojbeno utvrdio da je postupanje prema njemu bilo protuzakonito i diskriminatorno. Ponosno smo stajale_i uz Maria kroz sve te godine jer naša zajednica zaslužuje da ju se štiti, da ju se brani i da ju se podržava.

Dok nas neki mediji pokušavaju gurnuti u zaborav ili naše živote prikazati kao “ekstremne”, “čudne” i “štetne” – mi na to odgovaramo svojom vidljivošću i svojim ponosom.

Našu vidljivost nitko neće izbrisati.

Svakim desetljećem naša zajednica ide naprijed.

Zato i ove godine ne koračamo zato da bismo bile_i vidljive_i. Koračamo da pokažemo da smo ovdje, pokažemo svoju sreću. Odbijamo biti tihe_i, zato što je naša radost trajna i neprekidna.

Jer su naša usta puna ponosa!

Ponosni_e smo na naša tijela koja zauzimaju prostor, naše glasove koji su iz dana u dan sve glasniji, naše brojne identitete i našu zajednicu.

Naša borba još traje! Naša radost je otpor! Naša budućnost je kvir!


Naša usta su puna ponosa!

 

Organizacijski odbor XXIV. Povorke ponosa LGBTIQ zajednice