Mi svi_e, drugarski i solidarno – lezbe, pederi, biseksualci, trans, nebinarne i interspolne osobe i kvir zajednica – dvadeset i pet puta za redom koračamo ulicama našeg grada, glavnog grada države kojoj pripadamo. Više od četvrt stoljeća borimo se za naše dostojanstvo, za naša prava i za našu zajednicu. Više od dvadeset i pet godina otvoreno postojimo u društvu koje nas ne prihvaća i odbacuje. Unatoč tome mi stvaramo obitelji, prijateljstva i podržavamo jedni druge. Od samog početka ne odustajemo od naše borbe za jednakopravnost pred Ustavom, zakonom, pravilnicima, odredbama i društvom.

Od prvog izlaska na ulice 2002. godine, kada je Povorka ponosa u Zagrebu bila značajan čin hrabrosti, kada su najhrabrije od nas gađali suzavcem i mlatili, kroz godine kada su na nas pokušali bacati molotovljeve koktele, kada su nas tukli po povratku s povorki ponosa, preko godina otpora nasilju, institucionalnoj šutnji i društvenom neprihvaćanju, pa sve do danas, naši koraci nikada nisu bili utišani, usporeni niti zaustavljeni. Svaki naš korak bio je iskorak ka boljem društvu. Svaki naš izlazak bio je poruka da ne pristajemo na nevidljivost, da ne pristajemo na ormar i da ne pristajemo da se naše identitete smatra odvratnim, vulgarnim, sotonističkim i neprirodnim.

Povorka nije nastala iz zabave i ugode. Nastala je kako bi se pokazali bijes, solidarnost i ljubav. Nastala je iz nužne borbe za naša prava i dostojanstvo.

2008. godine izborili smo se za Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon u kojem se jasno zabranjuje diskriminacija na temelju seksualne orijentacije, rodnog identiteta i rodnog izražavanja. No unatoč našim uspjesima, interspolne osobe još uvijek nisu zaštičene ovim ili bilo kojim drugim propisom u Hrvatskoj.

Godine 2014. donesen je Zakon o životnom partnerstvu, kojim je po prvi put priznato postojanje naših obitelji i njihova pravna zaštita. Ovim Zakonom definirano je formalno i neformalno životno partnerstvo kao zajednica obiteljskog života koja se temelji na ravnopravnosti, uzajamnom poštovanju i dostojanstvu. Usprkos pokušajima kvirfobnih aktera Ustavni je sud 2024. godine potvrdio ono što je nama već odavno poznato, „brak i obiteljski život nisu istoznačnice i nisu istovjetni pravni instituti“. Time je potvrđeno da su i naše obitelji – obitelji!

Ovaj Zakon našoj zajednici omogućava skoro sva jednaka prava kao i bračnim drugovima, no nedostaje ključan element – posvojenje. Naspram trudu naše zajednice većina Vlade odbija uvrstiti našu djecu, naše partnere, roditelje te iste djece, u Obiteljski zakon. Makar sudska praksa već postoji naši se vladajući oglušuju na te presude. Mi od naših obitelji ne odustajemo i za njih ćemo se boriti dok ne postanemo potpuno jednakopravni unutar Ustava, Zakona i društva.

2014. godine usvojen je Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu koji potvrđuje da svaka osoba ima pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života u skladu s vlastitim rodnim identitetom. Istim pravilnikom zabranjuje se prisila osobe na sterilizaciju, prisila na operativne zahvate ili prisila na uzimanje hormonske terapije kako bi se odobrila promijena oznake spola u dokumentima.

Ovaj proces, makar omogućava nekakvo priznanje naših identiteta, još uvijek dehumanizira i ponižava. Naše samoostvarenje ovisi o osobama koje „imaju iskustva u radu s trans osobama“, kojih je svake godine sve manje i manje, a na preglede se čeka sve duže i duže. Nebinarne i interspolne osobe još uvijek nemaju nikakvu opciju oznake spola koja pripadaju njihovom rodnom i spolnom identitetu.

One koji žele osporiti naša trans prava podsjećamo da je Ustavni sud 2018. potvrdio da su rodni identitet i rodni izraz sastavni dio osobnosti svake osobe te da uživaju ustavnu zaštitu privatnosti i dostojanstva.

Dvadeset i četiri godine kasnije, stojimo na temeljima borbe koju su vodile generacije prije nas. One_i koje su hodale_i kada je bilo opasnije, kada je potpore bilo znatno manje, a nasilja više. One_i koje su zahtjevale_i prava koja su danas barem djelomično izborena. One_i koje su gradile_i zajedništvo tamo gdje je društvo pokušavalo stvoriti razdor. Svima koji su pomogli stvoriti temelje naše borbe, još i prije prve Povorke ponosa zahvaljujemo iz dubine srca.

Ove godine borimo se i protiv militarizacije naših života. Odbijamo društvo koje slavi rat, mačizam i hijerarhiju kao vrhovne vrijednosti. Odbijamo narative koji nas uče da je snaga u dominaciji, a sigurnost u oružju. Militarizam nije neutralan, on produbljuje nejednakosti, učvršćuje patrijarhat i prezire različitosti. On razdire društvo, šteti ženama, LGBTIQ osobama, muškarcima, djeci, starijima i nemoćnima. Osuđujemo uvođenje vojnog roka koji naše živote podređuje kontroli države koja „ženstvenost želi izbiti iz nas“. Naša tijela nisu resursi države. Naši životi nisu sredstva političkih projekata. Znamo da se militarizam ne pojavljuje sam. Pojavljuje se zajedno s politikama koje nacionalizmom stvaraju neprijatelje koji ne postoje.

Zato smo protiv imperijalizma, protiv ratova, genocida, okupacija i sustava moći koji proizvode razaranja, raseljavanja i smrt. Naša solidarnost prelazi granice. Naša borba nije izolirana. Jer borba za LGBTIQ slobodu nikada nije bila samo borba za nekolicinu. Ona je uvijek bila borba za pravednije društvo. Dvadeset i pet Povorki ponosa znači dvadeset i pet prosvjeda kao otpor netrpeljivosti. Dvadeset i pet događaja zajedništva. Dvadeset i pet mogućnosti stvaranja prostora slobode tamo gdje ga nije bilo.

I zato danas slavimo jubilej i kontinuitet naše borbe. Mi smo ovdje jer su drugi prije nas odbili šutjeti. Mi smo ovdje jer znamo da možemo bolje.

Dokle god postoji nepravda – mi ćemo koračati. Dokle god postoji nasilje – mi ćemo pružati otpor i podršku našoj zajednici. Dokle god postoji pokušaj da nas se izbriše – mi ćemo biti glasniji_e u inat svima onima kojima smetamo i koji bi radije da nas nema.

Korak po korak, gradimo svijet u kojem je sloboda pravo svih. Sve dok društvo i politika ne naprave zadnji iskorak ka ravnopravnosti.

Zato danas koračamo zajedno. Zato danas stojimo jedni uz druge. Zato danas, kao i 29.6.2002. godine – ne tražimo dopuštenje da budemo javno kvir, javno zaljubljeni, javno mi kakvi jesmo bez kompromisa.

Zauzimamo prostor, našim glasovima jer mi smo ti koji stvaraju budućnost.

Korak po korak, iskorak!